Trgovi su srce, duša i ogledalo svakog grada. Tako je bilo od nastanka prvih gradova, a tako je i dan danas. Trgovi su mjesta gdje se može osjetiti kako svaki pojedini grad diše.
Tako i Zagreb, moj rodni grad diše punim plućima i živi kroz svoj glavni trg. Iako nije oduvijek bilo tako, kao niti ime koje ponosno nosi.
Glavni zagrebački trg se nekada nazivao Trg Harmica. Harmicom se nazivao trg, jer je tu bila mitnica gdje su se plaćale tridesetnice za prodaju robe. Sam naziv Harmica dolazi od mađarske riječi Harminc što znači trideset. Nekada se nije smatrao središtem grada. U davna vremena bio je prazna poljana ispod zidina Gradeca i Kaptola, na kojoj su obitavali došljaci kojima je pristup gradu bio zabranjen. Širenjem grada na Ilicu i Staru Vlašku i Trg bana Jelačića postaje najužim dijelom grada.
Na Harmici je postojao izvor vode Manduševac. Zagrepčanima je od 14. stoljeća služio kao javni izvor vode, a od 1852. godine izvor je zatrpan. Iako je vrelo zatrpano, voda je dovedena na današnje mjesto. Tako je Manduševac po prvi put uređen kao javni zdenac.
Prve gradnje kuća zabilježene su u 17. stoljeću na sjevernoj strani Harmice. Kroz 17. i 18. stoljeće Gornji grad (Gradec i Kaptol) postaju prenapućeni i gradnja u Donjem gradu naglo napreduje.
Od javnih objekata na Harmici, posebno je značajna Zakladna bolnica, koja se nalazila na uglu Harmice i Ilice (danas bolnica više ne postoji, na njenom mjestu se nalazi Neboder na Trgu). Najveći dio sredstava za gradnju bolnice osigurao je zagrebački biskup Vrhovec, a upravljanje bolnicom povjereno je redu Milosrdne braće. Osim bolnice je bila i ubožnica s umobolnicom, te prva javna ljekarna na području Donjega grada.
Danas je harmica prolaz kroz zgradu tj. palaču Rado. Prolaz služi povezivanju Gornjeg i Donjeg grada, tj. tržnice Dolac i ulice Pod zidom na sjeveru i Trga bana Jelačića na jugu.
Na današnji dan 1848. godine Trg Harmica mijenja svoje ime u Trg bana Josipa Jelačića. Gradska općina je 1854. godine donijela odluku o postavljanja spomenika Jelačiću, no zbog materijalnih prilika u Hrvatskoj spomenik banu postavljen je 16. prosinca 1866. godine. Spomenik je djelo austrijskog kipara Antona Dominika Fernkorna. Slobodno mogu konstatirati da kroz život spomenika Jelačiću možemo pratiti modernu hrvatsku povijest.
Poslije Drugog svjetskog rata i promjenom režima Jelačić-plac gubi svoje ime (1946.), te se otada naziva Trg Republike. Sudbina spomenika pratila je spomenutu promjenu, pa je i on uklonjen godinu dana kasnije. Otada, pa sve do povratka spomenika na glavni zagrebački trg u stvorio se mit o Jelačićevom spomeniku.
Uz taj mit sam i ja odrastao. Kao mali vragolan sam od mojih roditelja i susjede slušao priče o Zagrebu, te mi se u sjećanje duboko urezao taj naziv. Jelačić-plac. Mene je povijest oduvijek zanimala, pa mi je isprva bilo čudno otkuda i zašto taj naziv. S vremenom sam ga i ja naučio tako zvati. Njihovim pričama i osnovnoškolskim obrazovanjem sam se upoznao s mitom o Jelačićevom spomeniku i trgu. No, ipak popularni Trgač, kako su ga moji od milja nazivali, je u vrijeme mog djetinjstva bio prazan i pust.
Jedan od datuma (16. listopada 1990.) koji ne mogu zaboraviti je dan povratka spomenika. Za starije generacije građana to je bio povratak, dok je za mene to bilo prvo upoznavanje sa najdražim konjanikom na svijetu.
Tako smo kroz godine odrasli i srasli jedan uz drugog. Ban i ja.
A Trg? Trg bana Jelačića je bio i ostao posebno mjesto za mene. Od obećanja roditeljima kako ću postati profesor do izmjene poljubaca s djevojkama ili pak mnogobrojnim šetnjama kroz najdraži grad.
Posebni osjećaji me obuzimaju svaki puta kada nogom zakoračim na Trg bana. Miješaju se osjećaj ljubavi sa osjećajima ponosa i sreće. Povijesne važnosti i značenja za Grad. No, najdraži od svih je osjećaj da sam doma.
Duboko se nadam da se i Vi tako osjećate na Jelačić-placu. Ukoliko ne samo duboko udahnite i pokušajte uloviti taj osjećaj.
Jer nikada nije kasno za buđenje osjećaja prema Njemu i Zagrebu u cjelini…
O autoru teksta: Vedran Danko diplomirani je profesor povijesti s Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Kao rođeni Zagrepčanin zaljubljen je u svoj rodni grad, njegovu prošlost i sve što On predstavlja. Uživa u zelenilu i prirodi svoga rodnog grada i veseli se svima koji poštuju, cijene i vole Zagreb bilo da tu žive ili su samo u posjeti.