Unatoč dobro organiziranom ustroju srednjovjekovnog Gradeca, na jednu stvar građani ipak nisu mislili, a to je bila čistoća grada, zbog čega je morala intervenirati općina izdavši 1425. godine naročite propise o čistoći. Građani su do te odredbe smeće bacali na ulicu, svinje su slobodno šetale gradskim ulicama, po gradu se moglo naići na lešine životinja, zbog čega su prijetile i brojne bolesti na području gradečke općine.
Iz propisa o čistoći s početka 15. stoljeća, koji su također imali i sanitarni karakter, posebno se brinu o zdravlju građana, al ne donose nikakve odredbe po pitanju pokapanja pokojnika. Zanimljivo je da u općini nisu vidjeli ništa loše u tome da se pokojnici zakopaju u grobove usred grada, pa su se tako u najstarija vremena groblja nalazila oko Sv. Marka i Sv. Katarine.
Pretpostavlja se da su se bogatiji građani pokapali u grobnicama Crkve sv. Marka, stanovnici podgrađa su pokapani kod Crkve sv. Margarete u Ilici, a pretpostavlja se da je grobova bilo i na području današnjeg Trga bana Josipa Jelačića.
S razvijanjem trgovanja na području Markova trga, groblja nestaju s te lokacije, tako da na Gornjem gradu ostaje samo ono kod Katarinine crkve. U podgrađu i dalje ostaje ono kod Margaretske crkve (do druge polovice 19. stoljeća), čiji su se tragovi (ljudske kosti) pronašli prilikom kopanja temelja za zgradu Prve hrvatske štedionice 1896. godine.
