Tekst: Ana Plenča, povjesničarka umjetnosti | Fotografije: fotografijezagreba.hr
Jedna od važnijih osoba u mnogim elementima hrvatske povijesti, svestran arhitekt, profesor, političar i gradonačelnik, Janko Holjac, rođen 17. prosinca 1865. godine, ostavio je veliku baštinu svojem rodnom Zagrebu. 1887. diplomirao je studij arhitekture u Beču kao učenik Friedricha von Schmidta nakon čega stječe u atelieru Ludwiga Richtera te djeluje kao arhitekt u Odjelu za unutarnje poslove Zemaljske vlade. Započinje izgradnju niza profanih i sakralnih zdanja otvarajući vlastiti biro 1897. godine. Stil njegovih građevina veoma je mješovit i odgovara namjeni svakog pojedinog projekta, a iako je bio pod utjecajem svog učitelja Schmidta te svojih kolega i suvremenika, Holjac je u svoje radove uvijek uspijevao unijeti vlastitu crtu kreativnosti.
Osim aktivne arhitektonske, Janko Holjac imao je i izuzetnu političku karijeru. Bio je član skupštine grada Zagreba, a od 1910. do 1917. bio je na funkciji gradonačelnika, a obnašao je i dužnost saborskog zastupnika. U vremenu provedenom na čelu grada iskoristio je svoje vještine i znanja kako bi pridonio napretku Zagrebu, koji se, zahvaljujući njemu ubrzano razvijao. Dao je izgraditi zgrade Sveučilišne knjižnice i Kemijskog laboratorija te Strossmayerovo šetalište, osnovao Gradsku štedionicu, nastavio izgradnju Mirogoja i arkada, uređenje prometnica, razvoj kanalizacijskog sustava te dovršio elektrifikaciju zagrebačkog tramvaja. Dva službena portreta Janka Holjca također su od velikog značaja za domaće slikarstvo – djelo Vlahe Bukovca nastalo 1910. jedni je portret gradonačelnika na kojem se prikazuje simbol funkcije koju subjekt slike obnaša, dok je drugi portret, autora Maksimilijana Vanke iz 1916. označio početak slikarova rada na većim formatima.
Nakon isteka iznimno uspješnih mandata, povukao se s političke scene i nastavio djelovati kao arhitekt i profesor, radeći u Obrtnoj školi, Gospodarsko – šumarskom fakultetu i Tehničkoj visokoj školi, a objavljivao je brojne radove i skripte u časopisima Wiener Bauhütte i Viesti Družtva inžinira i arhitekta, dok je istraživanja o pučkom graditeljstvu izrađena s Martinom Pilarom objavio je u pet svezaka knjige Hrvatski građevni oblici.
Bazilika Srca Isusova u Zagrebu
Novi samostan i bazilika Družbe Isusove u Zagrebu izgrađeni su 1902., nakon višegodišnjih priprema. Holjac, odabrani arhitekt za ovaj iznimno skup projekt, gradi baziliku Srca Isusova u Vrtlarskoj, današnjoj Palmotićevoj ulici, u neobaroknom stilu, kako bi odao počast razdoblju u kojem nastaje isusovački red. Postavljanje crkve u ulični niz kuća nije bilo tipično za zagrebački Donji grad, niti je bilo toliko česta pojava kao crkve na odvojenim parcelama u hrvatskoj arhitekturi, no takvi primjeri postoje u razdoblju renesanse i baroka, a zvonici i visina glavnog broda od 20 metara pomažu izdvojiti objekt u masi stambenih zdanja. Crkva je proglašena bazilikom 1941. godine, a u njoj se nalazi i grob blaženog Ivana Merza. Nažalost, bazilika je teško stradala u zagrebačkom potresu 2020. te se trenutačno obnavlja, a ove godine proslavlja i 121 godina izgradnje.
Stvarajući historicistički ali izuzetno moderan spomenik, Holjac je podigao crkvu velikih dimenzija, od koje je u Zagrebu veća jedino Katedrala. Pročelje je snažno naglašeno dvama četverokutnim zvonicima, po uzoru na barokne crkve Njemačke, a pri vrhu prelaze u osmerokute s metalnom oblogom. Zvonici zajedno sa zabatom čine jedinstvenu cjelinu, odvojenu od ostatka građevine te je jednostavno i bez suvišnih dodataka. Raščlamba lezenama na prvom katu iznad kojega je podignut zabat daje pojačan dojam vertikalnosti, a glavina dekorativnih elemenata postavljena je na zvonike, okvire prozora i troja vrata, te je uvelike bazirana na baroknim ornamentima. Ostatak zida je gladak, bez ukrasa, a dijelovi pročelja naglašeni su i različitim nijansama sive fasade. Zgrada bazilike blago je uvučena u parcelu u odnosu na ostale objekte u uličnom nizu, a ima dvije niske kamene stepenice pomoću kojih se ulazi u crkvu.
Sama bazilika je jednobrodna, s bočnim kapelama, četiri sa svake strane, u kojima su smješteni drveni, pozlaćeni oltari, radovi radionice Ferdinanda Stuflessera iz Tirola, ukrašeni bogatim reljefima i palama. Glavni oltar i propovjedaonica izrađeni su prema nacrtima Hermana Bollea, a oltarnu palu izrađuje umjetnik iz Beča, Josef A. Kastner. Bazilika ni iznutra nema mnogo dekoracije – zidni oslici smješteni su u polukružan prostor apside, iza glavnog oltara te u manjem broju na prikazima anđela smještenim na svodu, a ostatak dekoracije je arhitektonski, posebno istaknut na lezenama zaključenim polukapitelima, koje odvajaju bočne kapele i glavni brod te se protežu do početka bačvastog svoda. Prostor je izrazito prohodan i doima se izrazito velikim, zahvaljujući postavljanju galerija na veću visinu, što omogućava veći prodor svijetla, koje ulazi kroz veće prozore ukrašene vitrajima.
Gradeći baziliku Srca Isusova Janko Holjac stvorio je izuzetan primjer neobarokne sakralne gradnje, ne samo u Zagrebu već i u Hrvatskoj. Dok većina historicističkih arhitekata odabire ranije stilove poput neogotike ili neoromanike kako bi naglasila dugu crkvenu tradiciju nekog područja, poštivala želje naručitelja ili jednostavno inzistirala na svom stavu o prihvatljivim stilovima za izgradnju crkva, Holjčeva hibridnost i lako prilagođavanje različitim stilovima omogućuje mu izgradnju izuzetnog spomenika, koji će svojim izgledom obilježiti dio Zagreba.