Politika me začudo nimalo ne zanima. Taj podatak je čudan svima koji me po prvi puta upoznaju. Pogotovo kada saznaju da sam povjesničar po struci.
Malo je političara koji su mi kroz školovanje i proučavanje povijesti privukli pažnju. Jedan od rijetkih koji spada u tu odabranu skupinu je Mahatma Gandhi. Hrvatska politika ima svog Ghandhija. Vladka Mačeka.
Vladko Maček rodio se na današnji dan 1879. godine u Jastrebarskom. U svom rodnom gradu pohađao je pučku školu, dok je u Zagrebu završio gimnaziju i studij prava. Do 1905. godine radio je u sudskoj službi u Zagrebu, Petrinji, Samoboru i Ivancu, a potom kao odvjetnički pripravnik u Krapini.
Bio je član Hrvatske pučke seljačke stranke (HPSS) od osnutka, a od 1906. član glavnog stranačkog odbora. Kao časnik sudjelovao je u I svjetskom ratu, da bi se nakon rata trajno preselio u Zagreb, gdje je bio blizak suradnik Stjepana Radića.
U veljači 1827. godine izabran je za predsjednika Oblasne skupštine Zagrebačke oblasti, a u rujnu ponovno za zastupnika u Narodnoj skupštini.
Nakon smrti Stjepana Radića (1928.) postavljen je za predsjednika HSS-a, a ujedno i supredsjednika Seljačko-demokratske koalicije, zajedno sa Svetozarom Pribičevićem.
U studenom 1932. godine dao je konačan oblik tzv. Zagrebačkim punktacijama, kojima je oštro osuđen kraljev apsolutizam i hegemonija Srbije. Njima je zatraženo preuređenje zajedničke države na načelima složene državne zajednice bez prevlasti jednog ili više njezinih dijelova nad ostalima. Zbog toga je bio uhićen u siječnu 1933. i osuđen na tri godine zatvora, iz kojeg je pušten potkraj 1934. amnestijom kneza Pavla Karađorđevića.
Na izborima 1935. i 1938. bio je nositelj zemaljske oporbene liste Bloka narodnog sporazuma. Jedno od njegovih temeljnih političkih stajališta bilo je da se psotojeća višenacionalna država, izložena srbijanskoj prevlasti, mora preustrojiti, ukoliko želi opstati.
Kako bi riješio hrvatsko pitanje u Kraljevini Jugoslaviji, ušao je u pregovore s premijerom Dragišom Cvetkovićem, te s njime 26. kolovaza 1939. sklopio sporazum, kojim je nastala Banovina Hrvatska. Pritom su predstavnici HSS-a ušli u vladu, kojoj sam Maček postaje potpredsjednik.
Nakon puča 27. ožujka 1941. bio je imenovan za potpredsjednika u vladi Dušana Simovića, ali je u travnju na svoje mjesto delegirao Jurja Krnjeviće, te se vratio u Zagreb.
Odbio je proglašenje hrvatske samostalnosti pod njemačkom zaštitom. Zauzimao se za politiku čekanja odbijajući suradnju i s partizanima i s ustašama.
Kako bi ga spriječili u političkom djelovanju, vlasti NDH zatvorile su ga u listopadu 1941. u koncentracijski logor Jasenovac, da bi od ožujka 1942. bio u kućnom pritvoru na imanju u Kupincu.
U lipnju 145. godine odlazi u emigraciju, isprva u Francusku (Reims, Pariz), a od 1947. u SAD (Washington). Ondje je bio jedan od suosnivača Međunardodne seljačke unije, u kojoj su se nalazili prvaci predratnih seljačkih stranaka. U inozemstvu je uspio očuvati HSS, a zastupao je ideju da bi Jugoslaviju trebalo urediti u duhu sporazuma iz 1939. Kasnije (1959.) zastupa ideju da bi jugoslavensku zajednicu trebalo preustrojiti po konfederalnom načelu.
Vladko Maček umro je u Washingtonu 15. svibnja 1964., a njegovi posmrtni ostaci preneseni su u domovinu (15. svibnja 1996.) i položeni u arkadama zagrebačkog groblja Mirogoj.
Grad Zagreb mu se odužio imenovanjem jednog od manjih trgova u gradskoj četvrti Donji grad.
O autoru teksta: Vedran Danko diplomirani je profesor povijesti s Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Kao rođeni Zagrepčanin zaljubljen je u svoj rodni grad, njegovu prošlost i sve što On predstavlja. Uživa u zelenilu i prirodi svoga rodnog grada i veseli se svima koji poštuju, cijene i vole Zagreb bilo da tu žive ili su samo u posjeti.