Zlatko Grgić, tvorac lika profesora Baltazara

Svi smo mi nekada bili djeca. Djeca vole crtane filmove. Voli ih i starija populacija. Dosta mojih prijatelja i poznanika voli gledati crtiće. Smatram da su ljudi koji nisu dopustili godinama, obavezama i raznim životnim događajima da ih oblikuju i promijene u suštini svoga bića djeca. Takve ljude ponajviše volim. Ne dopustiti da te život promijeni i donekle ubije dijete u Tebi je vrlina koju malobrojni posjeduju.

Osobno imam veliko zadovoljstvo da je moja starija sestra rodila troje meni najdražih klinaca. Uz dvije nećakinje, koje su već u pubertetu, jedno od najdražih opuštanja mi je kad dođe nećak, pa se nas dvojica opustimo uz današnje crtane filmove. Tako sam i ja dobrim djelom ostao veliko dijete.

U doba mojeg djetinjstva vremena su bila dosta drugačija. Moja generacija se sjeća kako smo nakon crtanog filma u pola osam kretali na spavanje. Jedan od najdražih crtanih likova onda, a i danas je tako, bio je i ostao lik profesora Baltazara.

Na današnji dan 1931. godine u Zagrebu se rodio Zlatko Grgić, hrvatski autor crtanih filmova i karikaturist. Grgić je u Zagrebu maturirao 1950., te studirao na Višoj novinarskoj školi i na Pravnom fakultetu. Već kao student počeo je objavljivati karikature u Studentskom listu, Narodnom listu, Vjesniku i Kerempuhu. Na poziv Fadila Hadžića zaposlio se 1951. u ondašnjem „Duga-filmu“, gdje je asistirao pri animaciji filmova Veseli doživljaj (1951.) Norberta Neugebauera i Gool! (1952.) Borivoja Dovnikovića.

U „Interpublicu“ je od 1954. do 1957. radio nacrt za njegov zaštitni znak – sovu. Potom je prešao u „Zagreb-film“, gdje je isprva bio jedan od animatora na filmovima D. Vukotića (Cowboy Jimmy i Čarobni zvuci, 1957.) i N. Kostelca (Premijera i Susret u snu, 1957.), a ubrzo je postao i glavni animator na filmovima Lažni kanarinac (1958.), Koncert za mašinsku pušku, Osvetnik i Veliki strah (1958.), Šagrenska koža (1960.),  te na lutka-filmovima Srce u snijegu (1959.) i Gliša, Raka i Njaka (1960.).

Skulptura Profesora Baltazara, privremeno je bila smještena u Ulici Frane Petrića

Bio je glavni animator i glavni crtač u Kravi na mjesecu (1959.), Adamu i Evi (1960.) i Nisu znali jer su mali (1960.). Kad je zanatski ovladao animacijom, utemeljio je osebujnu i prepoznatljivu redateljsku poetiku. Slijedeći konvencije Zagrebačke škole režirao je filmove Posjet iz svemira (1964.) i Peti (1964.). Uslijedilo je Muzikalno prase (1965.) za koji je dobio prvu nagradu u Leipzigu (1966.), te Mali i veliki (1966.) za koji je 1972. nagrađen „Crvenom vrpcom“ u New Yorku. Uvođenjem grafičkih, a ne literarnih gegova, otkriva nove dimenzije crtanofilmskoga humora apsurda.

Za Muzikalno prase dobio je 1966. Zlatnu palmu na festivalu u Cannesu, da bi potom nastavio s filmovima Klizi-puzi (1968.), Maestro Koko (1968.), Vjetrovita priča (1968.) i Scabies (1970.).

Njegujući istodobno u svojim filmovima umjetnički i populistički izraz, na temelju dječjeg filma Izumitelj cipela (1967.) ostvario je najkomercijalniju seriju „Zagreb-filma“ profesor Baltazar. S Kolarom i Zaninovićem napravio je pilot-film te serije, Leteći Fabijan (1968.), 11 epizoda prve serije (1969.), te pet iz druge (1972). Za ime crtanog lika zaslužan je Pavao Štalter, a za naraciju Zlatko Crnković. Svima dobro znanu melodiju koja bi sve prikovala pred televizore neposredno prije središnjeg Dnevnika, osmislio je Tomica Simović. Nema osobe sa prostora bivše države, a i šire, koja nije pogledala barem jednu epizodu poznatog crtića. Genijalni Baltazar pomoću svog kompliciranog stroja rješavao je probleme svojih sugrađana u Baltazar gradu u svih 59 epizoda. Svojom domišljatošću i pozitivnom energijom osvojio je gledatelje bivše Jugoslavije, Italije, Nizozemske, Portugala, Irana… Crtani film snimali su od 1967. do 1971. godine u Zagreb filmu, a svaka epizoda trajala je do deset minuta. Uoči početka Domovinskog rata domišljati je djedica nestao s ekrana. Role filma čuvane su u podrumima i skladištima Zagreb filma sve do 2007. godine kada su digitalizirane u Rimu.

Skulptura Profesora Baltazara, privremeno je bila smještena u Ulici Frane Petrića

Od 1970. u više navrata boravi u Kanadi, gdje za National Film Board of Canada, prema scenarijima D. Ariolija, radi filmove Hot Stuff (1970.) i Who Are We? (1975.). Eksperiment s dijaloškom pratnjom iz tih filmova nastavlja u Hrvatskoj djelima Optimist i pesimist (1974.) i Trio (1976.).

Autor je niza crtanih minifilmova (Volite se, ne ratujte, 1971., te serije Maxi Cat (1971.–1976. – 24 minifilma), u kojoj potpuno razvija tehniku oslobođene animacije.

Godine 1977. napravio je film Ptica i crvek kao početak serije koju nastavljaju drugi autori, a 1979. filmove Pepeljuga i za Oscara nominirani film Lutka snova (Dream Doll, suredatelja i producenta B. Godfreyja).

Kao vrstan animator i crtač, Grgić se nametnuo kao jedan od istaknutijih autora Zagrebačke škole crtanog filma u svijetu.

Grgić je realizirao i više reklamnih filmova (Dvoboj–Piretox, 1968.,) (Mini Morris, 1971.), objavljivao je stripove (Start, 1980), te pisao zapažene eseje o animaciji (Filmska kultura, 1958.), a tijekom 1980-ih predavao je animaciju na sveučilištima Sheridan u Torontu i Concordia u Montrealu.

Za svoj je rad 1975. godine dobio nagradu „Vladimir Nazor“. Od 1990. na Svjetskom festivalu animiranih filmova u Zagrebu dodjeljuje se nagrada nazvana po njemu – Zlatko Grgić.

Zanimljivo je za istaknuti da je najpoznatiji svjetski internet pretraživač, Google, 2016. godine animacijom profesora Baltazara proslavio 82. godišnjicu rođenja njegovog oca.

Iako je Grgić umro u Montrealu 3. listopada 1988. godine, nastavio je živjeti u liku profesora Baltazara, koji i dan danas oduševljava klinceze i klince, kao i sve one koji se tako osjećaju.


O autoru teksta: Vedran Danko diplomirani je profesor povijesti s Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Kao rođeni Zagrepčanin zaljubljen je u svoj rodni grad, njegovu prošlost i sve što On predstavlja. Uživa u zelenilu i prirodi svoga rodnog grada i veseli se svima koji poštuju, cijene i vole Zagreb bilo da tu žive ili su samo u posjeti.