17. stoljeće u Zagrebu je ponajviše obilježeno izgradnjom novih objekata i obnovom starih koje je nagrizao zub vremena ili su pak oštećeni u 16. stoljeću za vrijeme Stogodišnjeg hrvatsko-turskog rata. No, osim izgradnje, još u 17. stoljeću javlja se težnja drugih zemalja za pripajanjem Zagreba. Tako s jedne strane postoji težnja Beča za ostvarivanjem centralističke i apsolutističke vlasti s krajem, dok su s druge strane Mađari koji žele prevlast nad Hrvatskom.

U pogledu gospodarskog života u Zagrebu u 18. stoljeću, istaknuto mjesto pripadalo je obrtničkoj proizvodnji. U odnosu na prijašnja stoljeća, nije bilo velikih primjena, ali je obrt i dalje dobro napredovao, pogotovo pojavom novih obrtnih zanimanja. U 18. stoljeću stigli su neki novi obrti, dok su neki stari nestali uglavnom zbog smanjene potrebe za tim proizvodima.

Samo na području Gornjeg grada bilo je oko 60 vrsta obrtnika, a neki od njih su: krznari, stolari, pivari, dimnjačari, vlasuljari, brijači, kožari, čokoladari, knjigoveže, čizmari, slastičari, kovači, sabljari, urari, zidari, mesari, ciglari, kirurzi, puškari, bojadisari svile, kositrari, postolari, itd…

U usporedbi broja obrtnika 1780. i 1782. godine, primjeti se da je broj obrtnika porastao, pa je tako u dvije godine broj obrtnika izgledao ovako: čizmari – s 15 na 33, zidari – sa 17 na 31, tesari – s 13 na 30, mlinari – s 11 na 22 itd… Broj obrtnika je osobito rastao u zadnjim desetljećima 18. stoljeća. No, za neke je obrte broj padao, pa su tako 1780. godine postojala dvojica sabljara, da bi dvije godine poslije obojica nestali. 

Također, osim domaćih obrtnika, u Zagreb su dolazili i obrtnici iz Austrije, Štajerske, Kranjske, Moravske, Tirola, Mađarske pa čak i iz Dubrovnika. Iz svih navedenih krajeva dolazili su majstori obrtnici različitih zanimanja.