Srednjovjekovni Gradec je, nakon izdavanja Zlatne bule kralja Bele IV, 1242. godine, započeo potpuno novu eru u svojoj povijesti. Naime, nakon tatarskog pustošenja ovih područja, ta Zlatna bula je bio prilika za ispisivanje nove povijesti i potpuno novi početak.

Kroz godine ponovnog podizanja, ustrojstva vlasti, i svega onog što je Zlatna bula donijela gradu, u obliku povlastica ali i davanja prema kralju, Gradec je s vremenom ostvario značajan broj imanja u oko grada, ali i u okolici Zagreba.

Općina Gradec je u svom vlasništvu imala prostrano Zagrebačko polje (podno zidina) sve do Save, nešto čak i preko rijeke. Nešto bliže, općina je imala zemljišta pod Popovim tornjem, u Jurjevskoj ulici, kod Manduševca i današnjeg Trga bana Josipa Jelačića, Ilice. Uglavnom su to bili vrtovi, brežuljci, oranice, pašnjaci, livade i šume.

Do posjeda je općina dolazila na razne načine – zapljenom imovine preminulih, prognanih iz grada, osuđenih na smrt, ili pak oporukom ili nasljedstvom gdje nije bilo zakonitih nasljednika. Kuće, kao i pašnjake i vinograde, općina je davala u najam. Oni koji bi uzeli u najam neki pašnjak ili vinograd, naknadu su plaćali ili novcem ili u naravi – donoseći plodove zemlje. Na gradskim pašnjacima nalazila se stoka koju su mogli dovesti svi građani uz određenu naknadu/pristojbu općini.

Osim teritorija koji se nalazio na užem zagrebačkom području, oko tadašnjeg Gradeca, općina je zemljišta imala i nešto šire od tih granica koje su određene Zlatnom bulom, a od kojih se neka spominju još u 13. stoljeću. Za neka sela se pretpostavlja da su bila u vlasništvu općine čak i prije proglašenja slobodnim kraljevskim gradom, a to su Dedići, Gračani i Črnomerci.

Kasnije, u 13. i 14. stoljeću, općina dolazi u posjed i nekoliko zemljišta na južnom i istočnom dijelu Zagreba, a uglavnom je došla u vlasništvo kraljevskim darovnicama. Time se općina obogatila, te se po broju zemlje u vlasništvu, mogla mjeriti s tadašnjim puno većim gradovima.

Bela IV je 1258. godine općini darovao krunsko dobro Svibje, a 1275. godine kralj Ladislav Gradecu daruje posjed Kobiljak. U to vrijeme, kraljem 13. stoljeća, općina je prisvojila i biskupsko-kaptolski Kraljevec, a sto godina kasnije, 1387. godine, pridobija i dva sela u turopoljskom kraju – Hrašće i Petrovinu.

Ta su se sela dijelila u tri skupine: prvo su sela koja su pod Zagrebačkom gorom (blizina grada), zatim zemljišta istočno od Zagreba, i za kraj spomenuti turopoljski kraj.

Osim općine, vlasnicima zemlje bili su također i pojedini građani te feudalci.