Park Maksimir: Najljepše i najdraže mjesto u cijelom Zagrebu

Kasnojesensko jutro u Maksimiru

Volim Maksimir. Možda je to zato što živim tik do njega, možda je to zato što volim prirodu i mir koji pruža, možda je to zbog toga što me uz njega vežu lijepe uspomene, možda je to jednostavno zato što je tako prekrasan. Sigurno bi mogao navesti još puno razloga zašto mi je tako prirastao srcu, no ovi navedeni razlozi su sasvim dovoljni da argumentiraju moju ljubav prema njemu.

Nastao na krajnjim južnim obroncima Medvednice krajem 18. i početkom 19. stoljeća, park Maksimir je prvi javni park u jugoistočnoj Europi, ali i jedan od prvih u svijetu. Značajan je bio i po tome što su, u ta vremena Austrougarske Monarhije, mnogi parkovi bili samo privatni, te nedostupni javnosti.

Poznata nam je informacija da je osnivač parka bio zagrebački biskup Maksimilijan pl. Vrhovac, koji je, kada je postao zagrebački biskup, odlučio da na mjestu stare biskupske šume građanima grada podari park za odmor i rekreaciju, čemu i danas pretežito služi. Park je 1839. godine uređen u engleskom pejzažnom stilu, čije je elemente zadržao do današnjeg dana, a tome je zaslužan biskup Aleksandar Alagović. Alagović je izveo malo radova na uređenju Maksimira, te u istom tonu nastavlja nadbiskup Juraj Haulik, koji se smatra kranjim tvorcem i oblikovateljem parka.

Haulik je za igradnju parka angažirao skupinu austrijskih umjetnika koji su iza sebe imali uređene carske perivoje u Laxenburgu, Schonbrunnu i Hetzendorfu.

Paviljon Jeka

Jedna od bitnih karika uređivanja parka Maksimira je Franz Schucht, koji je projektirao paviljone i ostale građevine u parku. Zahavaljujući njemu, u parku su podignuti paviljon Kišobran (danas Mogila), paviljon Bellevue, Pučki hram (na mjestu današnje kapelice sv. Jurja, koja je sagrađena 1863. godine), paviljon Glorieta, poznati paviljon Jeka (do danas jedini sačuvani paviljon u parku, sagrađen 1840. godine), Ribarsku, Mirnu i Brezovu kolibu, Švicarsku kuću (1842.), Vratarevu kuću (1847.), Gostionicu (danas restoran, sagrađen oko 1860. godine), te zasigurno najpoznatiju maksimirsku građevinu – vidikovac sagrađen 1843. godine.

Vidikovac u kasno proljeće
Vidikovac u jesen
Kapelica sv. Jurja

1839. godine, u čast nadbiskupa Haulika, perivoj je privremeno nazvan u Jurjaves, a nakon njegove smrti (1869. godine) parku je vraćen današnji naziv – Maksimir.

Mostić uz Četvrto jezero

Danas, dok dobar dio Zagrepčana svoje slobodno vrijeme provodi u ovom prekrasnom parku, Maksimir je, zakonima o zaštiti prirode i o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, zaštićen kao spomenik parkovne arhitekture i kulturnog dobra.

Proslava rođendana Maksimira 2014. godine

Prvo, drugo, treće, četvrto, peto jezero – sve ljepše od ljepšeg. Zvuk ptica, biciklista, trkača, lavež razigranih pasa, ponekad i glazbe, mirisi prirode, prekrasni pejzaži, sve su to elementi koji maksimalno opuštaju i regeneriraju naša tijela dok se spremamo za nove poslovne pothvate.

Peto maksimirsko jezero

Zagrebačka bogastva su i u njegovim parkovima – Zrinjevcu, Ribnjaku, Bundeku, nešto manjem Krešimircu, i tako dalje. Gradovi su beton i sive zgrade, a ovakvi zeleni parkovi mu podižu puls i vraćaju onu prekrasnu boju u lice, zbog čega ih još više trebamo cijeniti i čuvati. Dok do Medvednice trebamo malo duže protegnuti noge, više biciklirati, voziti auto, parkovi su tu, kraj nas, te nam svakodnevno omogućuju da se resetiramo od svakodnevnih obaveza i strke.

Rekreacija u Maksimiru

Svaki od navedenih parkova ima svoje prednosti. Zrinjevac i Ribnjak su prekrasne zelene oaze u samom centru grada, Bundek ima svoju plažu, Krešimirac je pravi mali kvartovski park koji izgleda čarobno, a Maksimir… Maksimir je, kako bi mogli reći – šef. U Maksimiru se možete izgubiti u zelenilu, biti u pravoj šumi, što je zbilja genijalno za jedan veliki grad poput Zagreba.

Maksimirska šuma
Domaćin u Maksimiru

Bio bi grijeh propustiti reći da sva četiri godišnja doba oblikuju Maksimir na svoj način, zbog čega možemo reći da godišnje vidimo četiri Maksimirska lica. Bila to hladna i snježna zima, šareno proljeće, vruće ljeto ili prekrasna žuto-smeđa jesen. U svakom trenutku – čarolija je tu.

Zimski Maksimir
Ljetni Maksimir
Proljeće – zima u Maksimiru

Nakon ove kratke povijesne lekcije o parku Maksimiru i svojih doživljaja istog, mogu samo izraziti zahvalost što mi je tako blizu, što povremeno čujem životinje iz ZOO vrta (nekada ih osjete i moje nosnice), što me njegove krošnje štite od kiše i sunca, što me veseli pogled s vidikovca prema glavnom ulazu, što je tu kada se želim maknuti od monitora i otići na trčanje, jednostavno – što je tu.

Kasnojesensko jutro u Maksimiru

O autoru teksta: Ivan Klindić je osnivač, urednik i fotograf bloga Lice Grada. Prije svega se smatra lovcem na savršeni kadar, zbog čega se njegove objave baziraju na fotografijama, a ponekad se ulovi i u pisanji dugih tekstova. To je samo u slučaju kada ga neplanirano “lupi” val inspiracije, a takvih je u zadnje vrijeme sve više i više. Sve ostale objave na webu, koje nisu potpisane, su njegovo djelo u potpunosti, od riječi do fotografija.