Miroslav Krleža – najsnažnije pero prošlog stoljeća

Ovaj tjedan već smo proslavili rođendan Tina Ujevića i sreća je da je naša književnost toliko bogata da imamo što slaviti svaki dan, više puta dnevno. Ipak, danas je, rekla bih, dan koji nijedan Zagrepčanin ne bi smio zaobići. Ma što, nijedan Hrvat.

Tin Ujević u Varšavskoj

Naime, 7. srpnja 1893. rodio se Miroslav Krleža, sin zagrebačke obitelji srednje klase, ali i najsnažnije pero prošlog stoljeća.

Sigurno su vas tjerali da ga čitate kao lektiru pa vam je poznat njegov roman Povratak Filipa Latinovicza u kojem nas je naučio kako je sasvim legitimno biti uprljan sjećanjem i krivnjama koje nisu tvoje. Ipak, njegov opus nadilazi taj roman. Najzapaženiji mu je ciklus drama o Glembajevima u koji, osim Gospode Glembajevih, spadaju i drame U agoniji Leda. U dramskom stvaralaštvu, kao obaveznu lektiru uvela bih dramu Michealangelo Buonarotti u kojoj Krleža uzima povjesnu ličnost i s njom se maštovito poigra. Neću vam otkrit kako, idite u knjižnicu i provjerite. Zagreb je zadužio i krasnim Baladama Petrice Kerempuha na kajkavskom jeziku. Osim toga, pisao je i novele, a posebno je dobar bio u onim fantastičnima.

Spomenik Krleži kod Dubravkina puta

Naravno, nije ovo sve. Znanstvenici su procjenili kako bi mu spojena djela iznosila 50 do 80 svezaka. Golem je to opus i imamo mu na čemu zahvaliti. Uveo je toliko noviteta i književnih trendova, njegovo doba zovemo Krležino doba. Ne garantiram da bi se naša misao i posebice naša književna misao ovoliko razvila bez njegove figure. Kao što je jednom netko rekao da je ruski realizam izašao iz Gogoljeve kabanice, ja mislim da su tekovine naše književne misli u prošlom stoljeću izašle iz Krležine kabanice. Od je učio od mnogih, mnogi su učili od njega.

Spomenik Krleži kod Dubravkina puta

No, dobro. Sretno ti, dobri, stari Miro. Nadam se da se tamo gore provodiš ipak nešto bolje nego što je zamislio Senker u Tercetu kabaretu. Odmori se, nemoj se previše zgražati nad nama. Učimo dok smo živi, valjda ćemo jednom naučiti dobro… Oprosti nam što slavimo Niveske i Ave i njihove književne splačine, oprosti što nam je ove godine roknuo Algoritam, oprosti nam što će možda ugasnuti i drugi, oprosti nam za sve uvrede koje ti upute maturanti jer profesori jednostavno ne znaju s tobom na kraj. Nisi ti kriv, kriv je zaglupljući sistem u kojem živimo.


O autorici kolumne: Ivana Granić studentica je prve godine diplomskog studija talijanskog jezika i književnosti te komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. S obzirom da u Zagrebu živi tek nekoliko mjeseci, kolumna Nove Zagrebulje mjesto je sakupljanja dojmova iz njenih lutanja i znatiželjnih pohoda. Netaknuta predrasudama ili visokim očekivanjima, kolumna prikazuje lice istog grada iz drugačijih očiju.