Zlatnom bulom, 1242. godine, Zagreb je dobio brojne povlastice, a tadašnja dužnost vrhovnog predstavnika grada odgovarala je današnjoj tituli gradonačelnika, osim jedne velike razlike. Gradski sudac je u ono vrijeme, osim upravne, imao i sudačku vlast, zbog čega se mogao nazivati i sucem.

Zločini na srednjovjekovnom Gradecu su brutalno kažnjavani: Kazne su išle u smjeru zapljene imovine, gubitak građanskih prava i izgon izgrada, kao i na fizičke kazne: šibanje, rezanje uši, žigosanje, pa i do toga da su se sjekle ruke, noge, glava, te vješanje i paljenje na lomači. No, tu sud nije stao. Često su presude glasile da se osuđeniku moraju kosti lomiti, a često su u presudama korištene razne sprave za mučenje.

Sukobi među građanima su se često bazirali na klevetanjima, za što su također bile određene kazne, a ovisile su o težini same klevete, kao i ou ugledu i važnosti oklevetane osobe. Najblaža kazna je bila globa, a ako bi se isti grijeh ponovio, osuđeni bi ostao bez građanskih prava te bi bio protjeran iz grada. Ako bi netko uvrijedio gradskog suca, morao bi platiti 25 maraka kazne, ako to nije bio u mogućnosti – odrezali bi mu jezik. Veće klevetnike su upisivali u gradske zapisnike.

Bilo je tu još različitih kazni za grijeh klevete. Na primjer, ako bi brijač oklevetao donjogradske postolare, morao je bosonog ići od jednog do drugog uvrijeđenog i moliti ga za oprost. Tko bi povrijedio čast neke djevojke, morao je javno i glasno pred cijelom općinom povući sve što je rekao.

No, građani srednjovjekovnog Gradeca nisu stali samo na verbalnim sukobima. Bilo je tu i fizičkih napada, te međusobnih obračuna poput čupanja kose i brade, napada iz zasjede, gađanja kamenjem, tučnjava po krčmama i slično. Također, nije nedostajalo niti provala u tuđe kuće i nasilja nad vlasnicima istih. Do sukoba je obično dolazilo zbog mržnje, bijesa ili pak osvete.

Naravno, kazne su postojale i za ranjavanja te ubojstva, a bile su brutalne. Ubojstva su se obično događala noževima, sjekirom, mačem, a do ranjavanja bi moglo doći prilikom tučnjave, često u krčmama u podgrađu ili pak na sajmu. Neke od kazni bile su te da bi osuđeni morao plaćati liječenje, kao i određenu odštetu ranjenom i globu gradu. 

Kada govorimo o kaznama za ubojstva, onda kao da govorimo o najgorim horor filmovima. Ubojstvo bi se uglavnom kažnjavalo smrću, što u odnosu na druge kazne, zvuči kao najbolja kazna. Smrću se uglavnom ne bi kažnjavali samo ako je ubojstvo počinjeno slučajno ili u samoobrani.

Najblaži način kažnjavanja zločina ubojstva bilo bi kada bi ubojica sam došao do vješala gdje bi ga objesili, ili bi mu prije odsjekli glavu. Česta praksa je bila ta da osuđenika svežu konju za rep i tako ga vuku ulicama dok ne bi preminuo. Kada ga dovezu na Trg svetog Marka, odsjekli bi mu glavu, tijelo rasjekli na četiri dijela, i takoga objesili. Nekada bi osuđeniku, prije vješanja, dok bi još bio živ, polomili koljena.

Žene su obično kažnjavali tako da bi ih spalili na lomači, a često su bile optužene da su trovačice, čedomorke ili pak ubojice vlastitog muža. Ženama koje bi ubile svoje tek rođeno dijete bi gušili u vodi, ili bi ih krvnik bacao u Savu. Ako bi ih pomilovali, podrezali bi im u znak sramotne suknje i djevojačke pletenice, batinali i protjerali s gradskog područja

Kada bi žena ubila svog muža, onda bi ju spalili na lomači, a svu njenu imovinu bi zaplijenili bi sudac i prisežnici između sebe. Ako bi žena iza sebe ostavila djecu, oni bi dobili dio njezinog imetka.

U periodu krajem 14. stoljeća, za vrijeme velikog ustanka braće Horvata i samovolje mađarskih vladara Žigmunda i Marije, kada je u Zagrebu bilo burno, u kratkom je vremenu počinjeno čak 20-ak ubojstava.

Postojala su tri stupnja mučenja. Na prvom stupnju bi prste krivca stavljali u tzv. lisice (željezne pločice) koje bi zavrtanjem stezali sve dok se ispod nokta ne bi pojavila krv. U drugom stupnju bi osuđenika svezanih ruku, s pomoć kotača, dizali u vis i razvlačili mu ruke i čitavo tijelo, a o noge objesili teške utege. Treći stupanj mučenja je bio sljedeći: osuđenika bi stavljali na drvenog konja koji bi u sredini imao visoku piramidu oštrog brida, a kada bi osuđeni sjeo na nj, trpio bi nesnosne bolove. Također bi mu još za ruke i noge objesili teške utege.

Općina nije imala stalnog krvnika koji bi provodio smrtne kazne, tako da su osuđenici često bili primorani izvršavati kazne jedni nad drugima. Često se izvršenje kazne prepuštalo rođacima ubijenog, ili samom onom nad kojim je počinjen zločin.

Naravno, bilo je i bijega iz grada. Ako bi osuđeni uspio preko zidina pobjeći iz grada, svatko je imao pravo da ga ubije gdje god da ga zatekne. Kada bi bjegunac bio uhvaćen živ, sudili bi mu da a se rasječe na četiri dijela i objesi.

– Google oglasi –