U novom  izložbenom prostoru LEXART Skladište (Frankopanska,22-24), otvara se skupna izložba Umjetnost je sumnja autorice Snježane Ban te promovira novi kulturni prostor u hrvatskoj kulturi. Jedinstven po tome da je riječ o nekadašnjem skladištu knjiga Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža koji je preoblikovan u izložbeni prostor. Knjige unutar njega postaju sastavni dio prostorne koncepcije i  umjetničkog događaja.

Prva izložba “Umjetnost je sumnja” autorice koncepcije Snježane Ban, otvara se u utorak, 30. 6. 2020. u 20 sati i biti će predstavljena u tri postava do kraja listopada 2020.

Ovom izložbom postaje jasno je da će Lexart skladište biti poligon novih ideja i umjetničkih koncepcija koje će  obilježiti hrvatsku kulturnu scenu i ostaviti trajan pečat.

Autorica Snježana Ban posvetila je nekoliko godina svestranih i minucioznih istraživanja predstavljajući fenomen sumnje kao kreativan potencijal u suvremenom slikarstvu – umjetnosti. 

Izložba obuhvaća 37 autora različitih generacija, u rasponu od nedvojbenih autoriteta i likovnih osobnosti (Seder, Knifer, Kožarić, Šebalj, Feller, Galić, Šibenik, Trbuljak, Petercol, Sokić, Jokanović Toumin, N. Ivančić, Fabijanić, Rašić), srednje generacije (Ukić, Tudek, Mušćet, Kozina, Majer, Bralić), do vrlo mladih umjetnika i umjetnica na početku umjetničke karijere (Klanjčić, Zagoda, Zdunić, Škrgatić, Matić, Maraković, Žuti) koji su bitno utjecali na cjelokupni autoričin umjetnički i istraživački rad o autorskoj sumnji.

Za razliku od uobičajenog jednokratnog izlaganja, fenomen sumnje u umjetnosti na izložbi će se, sasvim u duhu odabrane teme, predstaviti kroz tri uzastopna različita ali  jednako važna i jednako vrijedna postava, u kojima će se izmjenjivati radovi odabranih autora. Postavom je upravo izložba poput sumnje dio živog kreativnog procesa u kojemu se na vrlo zoran način ukazuje na odnose umjetnosti i stvarnosti u njenim pluralnim dimenzijama s ciljem da se iznova postave suštinska pitanja o specifičnim funkcijama umjetnosti.

Prvi postav izožbe otvara se u lipnju, potom slijedi drugi  u rujnu, a zatim se tijekom listopada otvara treći..

Intrigantna i idealna tema u aktualnom trenutku, kada se sve dovodi u sumnju, kada je  epidemija koronavirusa suspendirala svakodnevni život i kao što autorica postavlja pitanje: Nije li ovo trenutak koji nas gotovo obvezuje da neminovno, poput stroga sudca, preispitujemo i sebe same, i život i stvaralački poticaj i njegov opći smisao?

Opsežna publikacija uz izložbu objedinjuje sve radove i tekstove autorice Snježane Ban te predgovore Antuna Vujića, Deana Jokanovića Toumina, Damira Sokića i Blaženke Perice.

Na izložbi će kroz tri postava biti predstavljeni sljedeći umjetnici: 

Damir Babić, Ivana Bajcer, Gordana Bralić, Iva Ćurić, Damir Fabijanić, Eugen Feller, Mladen Galić, Sonja Gašperov, Nina Ivančić, Dean Jokanović Toumin, Nikica Jurković, Mihael Klanjčić, Julije Knifer, Zlatko Kozina, Ivan Kožarić, Hrvoje Majer, Ivica Malčić, Mia Maraković, Marija Matić, Ana Mušćet, Goran Petercol, Jelena Kovačev, Jelena Petric, Ante Rašić, Goran Trbuljak, Đuro Seder, Ana Sladetić Damir Sokić, Ivo Šebalj, Ljerka Šibenik, Tanja Škrgatić, Ivan Tudek, Nikola Ukić, Iva Vraneković, Iva Zagoda, Igor Zdunić, Lucija Žuti. 

Tamo gdje sve počinje sa sumnjom

Unutar izložbe posvećene širokoj temi koju podrazumijeva pojam kao što je sumnja, posebno se skreće pozornost na ona umjetnička djela u kojima je sumnja znatno utjecala na mentalne i kreativne, umjetničke procese i u kojima su, dakle, vidljivi poetički učinci sumnje/sumnjanja. To su ujedno radovi koji u sebi sadržavaju neke od mogućih odgovora na pitanja poput: Što znači sumnjati u uvjetima takozvane pluralnosti, ravnodušnosti, zasićenosti umjetnošću i umjetnicima, u vrijeme pritiska za ubrzanim stvaranjem i izlaganjem? Može li si, dapače, treba li si umjetnik današnjice dopustiti privilegij osame, povučenosti, usporavanja, zastajkivanja, oklijevanja, odnosno, privilegij krize i sumnje? Kakav potencijal sumnja ima za kreativni uzlet? Može li se općenito tvrditi da je sumnja (osobito u slučaju umjetnosti) neka vrsta vrline? Vrijedi li doista, kako u Estetici šutnje piše Susan Sontag – a Branka Stipančić ističe pišući o radu Gorana Trbuljaka – da „žudjeti za šutnjom nagovještava da je umjetnik znao postaviti više pitanja nego drugi ljudi, da on posjeduje jače nerve i više mjerila izvanrednosti“? Ili je možda ipak stidljivost sumnja, kako predlaže Honore de Balzac u noveli Nepoznato remek-djelo? I naposljetku, što za umjetničko djelovanje u odnosu na sumnju, znači povijesna svijest o vlastitoj umjetničkoj vrsti, nasljeđe o kojemu uvelike ovisi stvaranje? 

Zamisao o izložbi, koja se u početku javila tek kao maglovita i daleka mogućnost, proizašla je iz osobnoga, specifičnoga pristupa umjetničkom radu i na njemu se zasniva još od trenutka kada sam vlastito iskustvo stvaralačke krize odlučila realizirati kao vlastitu sliku sumnje, odnosno kartu sumnje koja okuplja slikovnu i tekstualnu građu, uvelike oslonjenu na druge autore i njihova često paradigmatska djela, misli i zapažanja, u neku vrstu posvete sumnji. Za mene osobno na neki način već taj kolaž predstavlja mentalnu kategoriju izložbe s obzirom da je to rad koji doista „živi“ od drugih i zahvaljujući drugim autorima i umjetnicima; u sebi sadržava čitav niz tvrdnji i djela umjetnika i autora koji su presudno odredili i reflektirali duhovno raspoloženje i ustrojstvo mojih sumnji. (…) Takav princip zajedno sa spomenutim umjetničkim radom čini okosnicu ove izložbe, sasvim joj odredivši kut gledanja, smjer i izbor autora.(…) Međutim, jednako tako iz fokusa izložbe, a i mojih razmišljanja o umjetničkoj sumnji, ovom prilikom svjesno je izostavljeno neposredno preispitivanje umjetničkoga rada kroz ekonomske, sociološke ili političke okolnosti, te društveno angažirana umjetnost općenito, i to unatoč tomu što takva stremljenja u umjetnosti nerijetko proizlaze upravo iz nekoga oblika sumnje u navedeni kontekst, i unatoč činjenici da spomenuti konteksti utječu na djelovanje svakoga umjetnika, baš kao što istodobno u nekoj mjeri stanuju i u najhermetičnijim umjetničkim djelima. Možda je tu činjenicu najbolje objasnio Philip Guston, prisjećajući se riječi Johna Cagea: „Cage mi je jednom prilikom rekao: Kada kreneš raditi, svi su u tvom atelijeru – prošlost, prijatelji, neprijatelji, umjetnički svijet i prije svega tvoje ideje. No kako nastavljaš s radom, oni polako odlaze, jedan po jedan, sve dok ne ostaneš posve sam. Naposljetku, ako ti se posreći i sam odeš.“ Ovdje, dakle, tek priznajem da navedenoj kontekstualizaciji nisam htjela dati prednost u odnosu na neke intimnije aspekte sumnje, koji su usmjereni prema problemima smisla stvaranja i/ili su u opreci prema nekim dominantnim strujanjima. Isto tako, navedenim kontekstima nisam željela dati prednost u odnosu na dimenziju pojavnosti (koja sasvim sigurno emanira i kontekstualne slojeve) i bezvremenske kvalitete nekoga umjetničkog djela, ako takvo što suštinski postoji. Krhkost ili svjesna nezgrapnost izvedbe, životnost materije, bilo glatke, bilo teške i guste, registar boja, bilo  blijedoružičaste, bilo crnila, tek su neke od tih kvaliteta. Ne izmiče mi pritom još jedan očigledan paradoks, naime taj da djela zahvaćena nekim oblikom sumnje nerijetko prepoznajemo i potpunije shvaćamo upravo u kontekstu umjetničkih zbivanja u određenoj vremensko-prostornoj perspektivi odmaka…

Iz teksta o izložbi autorice Snježane Ban

Istražite Lice Grada: