U subotu, 31. listopada 2020. u 18 sati u Galeriji InArt (MO Trnsko, Trnsko 34 a, Zagreb), uz poštivanje propisanih epidemioloških mjera, otvara se izložba crteža Krešimire Gojanović iz ciklusa ‘’Saturnova djeca’’ i ‘’Anima mundi’’. Izložba će se moći pogledati do 17. studenog 2020. godine. Izložba je realizirana sredstvima Ministarstva kulture i medija RH, u okviru Javnog poziva za poticanje stvaralaštva vizualnih umjetnika u 2020. godini. 

Krešimira Gojanović: Crtački dnevnici iz ciklusa ‘’Saturnova djeca’’ i ‘’Anima mundi’

U ciklusima crteža ”Saturnova djeca” i ”Anima mundi” koji su se razvijali tijekom nekoliko zadnjih godina, u formi ‘crtačkih dnevnika’ željela sam predstaviti jedno alegorijsko putovanje, unutar kojega sublimiram osobno kreativno iskustvo, re-interpretirajući stare europske mitove u susretu sa suvremenom urbanom poetikom i simbolikom umjetničkog življenja u našem malom tranzicijskom društvu. Tu se radi i o izvjesnom ”hodočašću”, kroz koje se istražuju psihički sadržaji koji utječu na naš doživljaj identiteta (u ovom slučaju identiteta umjetnika/ice), kao i njihova fluidnost i pretapanje u različitim vremenima i prostorima. Umjetnik kao ”moderni šaman” u tim procesima kreativne potrage kroz sintezu mitskih dimenzija prošlosti, ali i osobnih iskustava, kroz različite posmatračke perspektive i transcendiranje svakodnevice traži skrivene znakove, jednu univerzalnu esenciju života, kako bi je protumačio jednako sebi kao i drugima, ispričao priču o sebi i svojim suvremenicima, osvjetljavajući tajne svojom sposobnošću zamišljanja i pripovjedanja.

Kroz dvojnost prirode i civilizacije, ”Saturnova djeca” predstavljaju umjetnike, no kako nam sam mit to govori, Saturn je prvo kastrirao vlastitog oca da bi ga svrgnuo sa vlasti, a potom je progutao i svoju djecu, u strahu da netko od njih ne bi i njega razvlastio. U toj drevnoj, patrijarhalnoj borbi između očeva i sinova koji jedni druge svrgavaju sa vlasti, stvaraju se različiti društveni sustavi, unutar kojih umjetnici teže nezavisnosti od vlastodržaca i oslobođenju od njihove tiranije koja koči progres u društvu, te u raznim sistemima pokušavaju osjetiti duh vremena i u utrobi mitskog Saturna, koji je istovremeno i stari tiranin, ali i graditelj civilizacijskih struktura, suočavaju se sa prolaznošću naših zemaljskih težnji, u stalnoj mijeni i kroz različite duhovne napore pokušavaju kroz vrijeme kristalizirati svoje kreacije, iskustva i spoznaje, kao zalog za buduće generacije. 

Na tom putovanju, savršenstvo je nedostižan cilj, a dvojnost ljudske prirode stalno je prisutna u izmjenama svjetla i tame, u sintezi između različitih identiteta i društvenih uloga, životinjskog i ljudskog u likovima Kentaura i Minotaura, u srazu unutarnjeg i vanjskog svijeta, kada umjetnost postaje intuitivna magija, sidro koje povezuje ono što smo željeli biti sa onim što smo uspjeli postati, kroz realistične društvene okvire koji su predstavljali pozornicu za afirmaciju, ali i ograničavanje naših težnji.  

U središtu mnogih crteža, nalazi se Hram kao mjesto etabliranih vrijednosti na kojemu su starci odgajali svoje sinove sa čvrstom rukom tradicije, koja je na mlađe naraštaje prenosila greške njihovih učitelja. Tamo gdje nema Hrama, nalazi se priroda u svojoj divljini: tzv. ”unutarnji hram” prema kojemu umjetnik teži u svojim istraživanjima, mjesto gdje se transformiraju različite energije u metaforičkom ‘alkemičarskom’ procesu pretvaranja neplemenitog materijala u zlato – prosvjetljujuće uvide i spoznaje. U tom prostoru umjetničke spoznaje nema hijerarhije i podjela na ”sveto” i ”svjetovno”, sve što je od Prirode, sveto je i afirmativno jer teži životu, iako prividno divlje, izvan konvencija i nepisanih društvenih pravila, to prirodno u nama pomaže nam ponekad da uočimo licemjerje društvenih struktura, njihovu častohlepnu glad za vlašću, od koje pravi umjetnik ipak ostaje zaštićen, uronjen u svijetu dubokih viđenja sa kojima želi kreirati novu duhovnu realnost.  

Sukob starih struktura sa novim vizijama, vladavina krutih staraca nad svijetom i prirodom, njihov strah od drugačijih, sinovi koji ih naslijeđuju postajući jednaki njima, jednako kastrirajući i željni moći suprotstavljaju se ogoljenim ljudskim tijelima i životinjama koje bježe daleko od hramskih zidina, narušavajući okoštalu formu u kaosu nepredvidivog gibanja, kao što se priroda oduvijek odupirala zakonima ‘bogova’ koji su željeli vladati nad ljudima, pokoravajući majku Zemlju i žensko načelo u čovjeku. Životinje su tu kao pratioci i vodiči ljudi, simboliziraju arhetipske sile te nepokorene prirode, jednako kao i čovjekovu skrivenu prirodu iz nesvjesnog, pa su tako postale i simboli za različite karakterne osobine, duhovna i emocionalna stanja, koja se probijaju kroz svojevrsne crtačke basne. 

Umjetnost u svom prosvjetiteljskom aspektu donosi i mogućnost iscjeljenja, ”poetiku kentaura” koji zadobija fatalnu ranu da bi zbog nje ili usprkos njoj krenuo na duhovno putovanje od tradicionalnih struktura prema prometejskim područjima duha, gdje se usuđujemo potražiti  tu vatru svijesti, strast za životom koja se ne boji razotkrivanja čovjekove prirode kakva god ona bila, jer samo kroz autentičnost te prirode sposobni smo iznjedriti kreativno viđenje suštine, koje spaja prividno nespojivo – prirodu i civilizaciju, duhovnost i nagone, želju za divljinom jednako kao i želju za sigurnošću i očuvanjem onih vrijednosti koje su preživjele testove vremena i kao takve podupiru progres kao kontinuitet tradicije, ne videći u njoj prijetnju. 

Crtački dnevnici ”Saturnova djeca” i ‘’Anima mundi’’ tako predstavljaju šarolike zapise o iskustvu umjetnika koje je neizrecivo sa riječima i prenosi se jedino na nekoj intuitivnoj razini, onima koji su dovoljno prijemčivi da to iskustvo dožive poput složenih zagonetki o životima naših suvremenika, jednako kao i naših prethodnika. U potrazi za ”Animom mundi” (dušom svijeta), kroz procese konstrukcije i de-konstrukcije, težim povezati osobno i univerzalno, svakodnevno i nedokučivo, kroz crteže pričajući priče o zaboravljenom vremenu Jedinstva i ponekad nužnom eskapizmu koji utišava nemir svijeta, da bismo otkrili nove svjetove u sebi.

O autorici

Krešimira Gojanović rođena je 13. veljače 1970. godine u Osijeku. Godine 1989. završila je Školu primijenjene umjetnosti u Zagrebu, smjer Slikarstvo, a 1993. diplomirala je na Grafičkom odjelu Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi prof. Ante Kuduza. Godine 2010. magistrirala je na ALUO Ljubljana, smjer Oblikovanje vizualnih komunikacija, pri mentoru prof. Milanu Eriču, te je obranila magistarski rad pod nazivom ”Medijska kultura: tradicionalna umjetnost u klasičnim i suvremenim medijima”. Članica je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika od 1997. Bila je članica HDLU-a od 1993. do 2017. godine, a 2015. godine s kolegama je osnovala novu strukovnu udrugu zagrebačkih likovnih umjetnika – HDLU Zagreb, u kojem od 2015. godine djeluje kao predsjednica udruge. Izlagala je na 50 samostalnih izložbi i preko 100 skupnih žiriranih u zemlji i inozemstvu. Sudjelovala je na brojnim likovnim kolonijama humanitarnog karaktera, a radovi joj se nalaze u fundusima više domaćih galerija i muzeja.

Osim slikarstvom, crtežom i grafikom, bavi se još grafičkim i web dizajnom, fotografijom, ilustracijom, likovnim marketingom, te osmišljavanjem i organizacijom kreativnih, likovnih i dizajnerskih radionica za djecu i odrasle. Autorica je edukativnog programa za likovne umjetnike ‘’Vizualne komunikacije i kulturni marketing za profesionalne umjetnike’’, kojega je više puta izvodila u sklopu edukativnih aktivnosti različitih strukovnih udruga u kulturi. Djeluje i kao nezavisna kustosica od 2007. godine, organizira likovne izložbe, piše likovne predgovore izložbama svojih kolega, te iza sebe ima 40-ak važnijih kustoskih projekata. Od 2015. autorica je i urednica internetskog portala ”Zagrebački likovni umjetnici” – likumzg.wordpress.com – namijenjenog neprofitnoj kulturnoj promociji profesionalnih likovnih umjetnika iz Zagreba i Hrvatske. Živi i radi u Zagrebu. 

– Google oglasi –