17. stoljeće u Zagrebu je ponajviše obilježeno izgradnjom novih objekata i obnovom starih koje je nagrizao zub vremena ili su pak oštećeni u 16. stoljeću za vrijeme Stogodišnjeg hrvatsko-turskog rata. No, osim izgradnje, još u 17. stoljeću javlja se težnja drugih zemalja za pripajanjem Zagreba. Tako s jedne strane postoji težnja Beča za ostvarivanjem centralističke i apsolutističke vlasti s krajem, dok su s druge strane Mađari koji žele prevlast nad Hrvatskom.

Zahvaljujući napetostima s Mađarima, ali i zbog uspješnih ratova Beča s Turcima, Hrvati se polako počinju otvoreno približavati ideji zajednice baš s Bečom. Kako bi naglasili svoju političku slobodu i samostalnost u odnosu prema mađarima, Hrvati su 9. ožujka 1712. godine na zasjedanju Sabora donijeli zaključak kojim su istaknuli svoje stavove.

Sabor je 1712. godine održan na biskupskom dvoru a predsjedao mu je u odsutnosti ban Ivana grofa Palffyja, zagrebački biskup grof Emerik Esterhazy. Stavovi Hrvata su izrečeni u sklopu takozvane Hrvatske pragmatičke sankcije, donesene na Saboru, kojom su si sami priznali pravo nasljedstva na prijestolje ženskih članova habsburške dinastije.

Ugarsko-hrvatski kralj Karlo III. naime nije imao sina pa je nastojao osigurati prijestolje i ženskoj lozi svoje kuće. Hrvatsko-slavonski staleži, tražeći potporu Bečkog dvora protiv ugarskih presizanja, prvi su Karlu izašli u susret. Hrvatski sabor je 9. ožujka 1712. na zasjedanju u Zagrebu donio zaključak “da će se povjeriti onoj i onakvoj ženskoj lozi roda austrijskog koja će posjedovati ne samo Austriju, nego i Štajersku, Korušku i Kranjsku, a stolovat će u Austriji”. Time je Sabor dopustio da hrvatsku krunu može nositi i ženska loza Habsburgovaca. Karlo tu sankciju nikada nije službeno potvrdio iz obzira prema ugarskom plemstvu koje je tada bilo protiv prava Habsburgovaca na nasljedstvo u ženskoj liniji, ali ju je primio na znanje s odobravanjem i u posebnom pismu zahvalio Hrvatima

Hrvatska pragmatička sankcija dala je Karlu poticaj da konačno riješi pitanje nasljedstva pa je 19. travnja 1713. donio Pragmatičku sankciju za sve zemlje Habsburške Monarhije. Karlo III. priznao je Pragmatičku sankciju koju su donijeli ugarski staleži 1723. priznavši nakon dugog opiranja pravo nasljedstva Habsburgovaca u ženskoj liniji, ali pod uvjetom jedinstva svih Zemalja Krune sv. Stjepana. Time je Hrvatska pragmatička sankcija izgubila pravnu vrijednost, ali njeno povijesno značenje je neosporno. 

Hrvatskom pragmatičkom sankcijom Hrvatski je sabor dokazao da Hrvatska ima punu autonomiju unutar Habsburške Monarhije te može odlučivati i o takvim pitanjima kao što je nasljedstvo prijestolja. Zato se Hrvatska pragmatička sankcija spominje i u preambuli Ustava Republike Hrvatske kao jedan od dokaza hrvatske državnosti kroz duga stoljeća tuđinske vladavine.

Grof Esterhazy je na toj sankciji radio još 1711. godine kada je s bečkim dvorom dogovarao kako će im se oni odužiti za izglasavanje tog prava. Izglasavanje Hrvatske pragmatičke sankcije došlo je na red nakon trodnevne rasprave, a za donošenje te odluke uglavnom je glasovalo niže plemstvo. Inače, niže plemstvo tog perioda smatra se stvarnim nositeljem borbe za prava Hrvatske i njezinu neovisnost od Mađarske.

S druge strane bili su Velikaši koji nisu prisustvovali Saboru te su tako pokazali da su na strani Mađara. Velikaši su uglavnom bili stranci koji su tu došli nakon propasti zrinsko-frankopanske urote, dok su hrvatski velikaši bili u malom broju. Taj sloj društva je bio zainteresiran za centralne političke događaje, dok su upravljanje u Banskoj Hrvatskoj prepustili nižem plemstvu koje je upravljalo putem državnog tijela – Hrvatskog sabora.

Na čelu upravljanja je bio ban, tj. podban koji je imao ulogu i velikog župana zagrebačke (i križevačke) županije.

No, kako je vrijeme prolazilo, stvarnu vlast u sjevernoj Hrvatskoj prigrabila je manja skupina viših kraljevskih i županijskih službenika na čijem je čelu bio podban Ivan Rauch, uz suradnju mnogih moćnih ličnosti protonotara Adama Najšića i zemaljskog blagajnika Ivana Bužana. Oni su si prisvajali vlasti tako da su iskorištavali činjenicu da je ban često bio van zemlje, a kroničar kanonik Krčelić ih je nazvao “bogovima Hrvatske” jer su predstavljali svemoćnu vladajuću skupinu. Kada u sklopu reformi počinje provoditi modernizaciju uprave u Banskoj Hrvatskoj 1755. godine, Marija Terezija ih uklanja s funkcije.

Sadržaj donosi blog starizagreb.licegrada.hr. Više o blogu Stari Zagreb možete saznati ovdje, a o izvorima na starizagreb.licegrada.hr/izvori

– Google oglasi –