Bunjevac porijeklom, Srijemac rodom, a Zagrepčanin odgojem

„Ovaj vaš mali bit će veliki čovjek, njegovo će se ime mnogo spominjati, ali mnogo će i trpjeti!“ – riječi su babice upućene majci Mariji nakon Matoševa rođenja. Bio je petak, 13. lipnja 1873. godine kada se u Tovarniku u Srijemu rodio velik čovjek: prozaik, pjesnik, kritičar, polemičar, putopisac, feljtonist, čelist, učitelj, uzor… Sve što je bio i jest stane u tri riječi: Antun Gustav Matoš.

Naš prvi profesionalani književnik, najvažniji pisac hrvatske moderne, zapadnjak i Hrvat, osvjedočeni domoljub i Europejac kozmopolitskih vidika. U drugoj godini života dolazi u Zagreb, grad kojem će posvetiti svu svoju ljubav i velik dio svog literarnog djela. Prvih deset godina Matoševi su stanovali u današnjoj Tomićevoj ulici 12 (prije izgradnje Uspinjače), a 1885. su kupili prizemnicu u Jurjevskoj ulici 10 gdje se  odvija pravo zagrebačko Matoševo djetinjstvo.

Jurjevska ulica

Od najranijeg djetinjstva, a kasnije i gimnazijskih dana, svojim je roditeljim zadavao dosta briga. Gornjogradsku gimnaziju je pohađao sa Stjepanom Radićem i Vladimirom Vidrićem, s kojima je i prijateljevao, ali po školskom uspjehu nije se s njima mogao mjeriti. Matoš nije bio slab đak zato što je slabo pamtio ili što je bio slabije inteligencije, nego zbog svoje nemirne buntovničke prirode.

Može se slobodno reći da je bio pravi zagrebački fakin. Premda nezavršene gimnazije, Matoš 1891. postaje slušač prvog semestra Vojnog veterinarskog instituta u Beču, ali već na prvoj godini gubi pravo na stipendiju jer ne polaže kolokvijalne ispite. Zatim odlazi na odsluženje vojnog roka, no ubrzo dezertira iz vojske (1894.) i dolazi u Beograd gdje piše književne osvrte, kritike, a zarađivao je i svirajući violončelo. Nemirnog duha, u siječnju 1898. preko  Beča i Münchena odlazi u Ženevu, a odatle 1899. u Pariz. U Parizu je boravio pet godina, gdje je napisao veliki dio svojih proznih djela.

Godine 1904. opet je u Beogradu, da bi – još uvijek kao vojni bjegunac – u četiri navrata potajno dolazio u Zagreb tijekom 1905., 1906. i 1907. godine. U Zagreb se nakon pomilovanja definitivno vratio u siječnju 1908.

Bez stalnog zaposlenja, živi boemski, vrijeme provodi u zagrabačkim kavanama, ali ne odustaje od pisanja. 1911. i 1913. putuje u Italiju – prvi put u Firencu, a drugi put u Rim, gdje piše svoje posljednje djelo, Rimske feljtone.

S knjigom „Pod starim krovovima“ u ruci, umro je u utorak, 17. ožujka 1914. u 2 sata i 15 minuta nakon ponoći od karcinoma grla, uslijed pogrešnog liječenja (tretiran je za tumor umjesto za rak). Ostavio je iza sebe dvadesetak svezaka sabranih djela tiskanih tek 1973. godine: pripovijedaka, feljtona, putopisa, pjesama, kritika, političkih članaka, polemika, humoreski, satira, epigrama, pisama i bilježnica. Od mnogobrojnih djela koja je napisao najpoznatija su mu: „Iverje“, „Novo iverje“, „Umorne priče“, „Oko Lobora“, „Notturno“, „Jesenje veče“

Pod starim krovovima u Basaričekovoj

Zagrebu u naslijeđe uz spomenuta djela ostaju spomenik Matošu na Strossmayerovom šetalištu kojeg je izradio Ivan Kožarić (1972. godine), te Osnovna škola na Ravnicama koja nosi njegovo ime, kao i ulica imenovana njegovim imenom koja se nalazi na Gornjem gradu.

Zanimljivo je za istaknuti da je spomenik Matošu na Strossmayerovom šetalištu jedan je od najfotografiranijih spomenika Zagreba. Zagrepčani, kao i mnogobrojni turisti koji dolaze u Zagreb prepoznali su značaj spomenika, te se fotografiraju zagrljeni s velikim zagrebački piscem.

Osobno jako volim otići do Njegove klupice kada Grad pod Sljemenom spava i kada je naočigled miran. S njime sam kroz sve ove godine života podijelio mnogo raznih priča iz zagrebačke svakodnevice, kao i neke tajne iz osobnog života.

Od mnogobrojnih citata po kojima je poznat, osobno bih izdvojio dva koja su mi prisrasala srcu, a prvi od njih glasi: „Ljudi praštaju sve osim iskrenosti.“

Drugi od njih je naš pozdrav prilikom opraštanja nakon naših noćnih razgovora: „Postati čovjek je ljepše nego postati kralj.“

Do sljedećeg susreta, dragi moj Antune…


O autoru teksta: Vedran Danko diplomirani je profesor povijesti s Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Kao rođeni Zagrepčanin zaljubljen je u svoj rodni grad, njegovu prošlost i sve što On predstavlja. Uživa u zelenilu i prirodi svoga rodnog grada i veseli se svima koji poštuju, cijene i vole Zagreb bilo da tu žive ili su samo u posjeti.


Comments

comments