Panta rhei. Tutto scorre. Sve teče.  Sve se mijenja i ništa u životu nije nepokretno i stalno. Ako mene pitate, ponekad teče previše i prebrzo. Povijest čovječanstva i osobne povijesti, vječna gibanja. Isprepleteni smo, mislim, u vrtlog koji vuče naprijed, a ponekad vuče dolje.

Emotivno sam dolje jer opet spremam kofere. Ovo mi je valjda trinaesto preseljenje u životu. Iako ne znam točno jer sam prestala brojati kod deset. Svaki put isti osjećaj beskrajne šupljine. Svaki put se otrgne dio mene, spreman da se fosilizira, okameni i postane sjećanje koje malo pomalo gubi boju i duh. A ja ne bih htjela zaboraviti pa manično bilježim na papire. U pismu sve ostaje živo malo duže. Ponekad stoljećima i tisućljećima duže. Kao, primjerice, Didona, kao Beatrice Portinari, kao Ivica Kičmanović, kao Giga Barićeva.

Bila je ovo kratka godina, odjurila u hipu, u strastvenom galopu življenja. A lijepo se živjelo! A slobodno se živjelo! I čini mi se da nikad nisam bila ovoliko živa. Ali ne pišem ovaj članak o sebi. Iako, priznajem pišem ga za sebe i sretna sam što ćete ga čitati i vi.

Pišem ovaj članak o gospodinu sa šeširima. Mislim da ste već čuli tu priču. Ako niste, riječ je o gospodinu Ivanu Horvatiću, starom 74 godine, koji će ovih dana zatvoriti svoju radnju. U njoj je godinama svojim rukama izrađivao šešire i pokrivala za glavu. Njegove su izrade bile tradicionalne, visoko kvalitetne, u njega se kunu brojni klijenti koji su se javili na bespućima društvenim mreža. Sad će zauvijek zatvoriti vrata. A s njim u povijest ide još jedan zanat, još jedan dio starog Zagreba koji će pregaziti Zare, Bershke i Stradivariusi. Pregaziti je blaga riječ. Požderat će umijeće i strpati u vatru industrijske i masovne proizvodnje, manjka originalnosti i  manjka tradicije o koju se osloniti i kojom se dičiti.

Tužna sam zbog ovoga, ljudi. Tužna jer ovo nije posjednja stvar koja će se utopiti u žrvnju povijesti, koja će izblijediti. Pišem da sačuvam ovog gospodina od zaborava jer je njegov priča ipak izvanredna. Nemam čarobni štapić, ali osjećam se kao umjetnik riječi, uz dužno poštovanje svima. Imam moć da ga još kratko sačuvam od zaborava, ona počiva u svima vama koji čitate ova moja slova. I u onima koji su mi omogućili da stvaram.

Lako za mene ljudi, ja se vraćam na jesen i čeka me još mnogo godina u vašem, usuđujem se reći i našem, predivnom gradu. Pisat ću, nadam se, još dugo i riječima očuvati još mnogo ljudi i mjesta. Ali ovaj čovjek neće. Njegova je umjetnost na izdahu. Otiđite u Petrinjsku 69 i kupite šešir nekome koga jako volite. Otiđite dok još možete. Sačuvajte se od ražnja povijesti, rekao bi Nedjeljko Fabrio.


O autorici kolumne: Ivana Granić studentica je prve godine diplomskog studija talijanskog jezika i književnosti te komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. S obzirom da u Zagrebu živi tek nekoliko mjeseci, kolumna Nove Zagrebulje mjesto je sakupljanja dojmova iz njenih lutanja i znatiželjnih pohoda. Netaknuta predrasudama ili visokim očekivanjima, kolumna prikazuje lice istog grada iz drugačijih očiju.


— Pratite nas na našoj Facebook stranici! —

Prijavite se na newsletter!

Comments

comments