U zadnje vrijeme, sve se više spominje pitanje zagrebačkog duha, gdje je tako „naglo“ nestao i tko je zaslužan za to. Nove generacije? Pametni telefoni? TV serije? Sve praznija dječja igrališta koja su nekada bučila kao da se nešto dijeli? Zapravo, i djelilo se – zabava, prijatelji, osmjesi, i pozitiva općenito. Osim kada fulaš prazan gol u razrednoj utakmici protiv najjačih rivala, to je već druga stvar. No, vratimo se mi zagrebačkom duhu…

Trg bana Josipa Jelačića

Ipak, prije nego što nastavim s tekstom, imajte na umu da ovo piše jedan dvadesetosmogodišnjak koji je odrastao u Zagrebu, nekada je bio dijelom spomenutih bučnih igrališta i promašenih golova, a danas je dio generacije „pametnih telefona i glupih ljudi“, kako stariji vole (zapravo, obožavaju) govoriti. Ne znam kako je bilo živjeti u Zagrebu 70-ih i 80-ih, samo znam da mi se na spomen tih vremena u glavi stvori slika Smogovaca i taj jedan osjećaj koji je teško opisati. Ne, nisam živio tada, niti bio u planu, no osjećam neki ležerniji život, manje stresan, Zagreb za vrijeme ljetnih mjeseci, mršavih ljudi i prekratkih muških hlačica koji pokazuju noge naslonjenje na stojadine i fiće.

Mjesto gdje se nekada nalazila popularna Zvečka, kultno mjesto od 1978. do 1987. godine

Teško je opisati taj neki „feeling“ Zagreba iz tog vremena, ali djeluje nekako… toplo.

Logično je očekivati da se duh grada i ljudi u 20-30 godina mijenja, to je normalno, vjerojatno bi bilo ludo da sve ostaje isto. Da ljudi iz generacije u generaciju isto razmišljaju i djeluju, dok se oko njih mijenjaju poslovi, tehnologija, arhitektura, načini komunikacije, zapravo, dok se svijet u potpunosti mijenja. Roditelji i djedovi/bake mogu prenijeti svoje doživljaje i sjećanja svojoj djeci/unucima, naučiti ih poneku riječ iz svog vremena, no koliko dugo će to djeca pamtiti? Ako i zapamte za svog života, teško da će to znanje proslijeđivati dalje jer oni ipak nisu imali prilike da koriste stare nazive koje su svakodnevno koristili njihovi roditelji ili djedovi/bake.

Tržnica Dolac, mjesto koje odiše Zagrebom

Iskreno, ne znam što znači „canšteher“ ili „bazlamača“, zar to znači da ne volim Zagreb? Zar to znači da svi mi koji ne znamo te riječi ne zračimo „zagrebačkim duhom“? Kako bi nastavili ovaj tekst (koji je već sada puno duži no što sam to planirao), idemo odgovoriti na sljedeće pitanje: Što je zapravo „zagrebački duh“?

Ilica, najzagrebačkija ulica?

Ja bi to opisao na sljedeći način: Zagrebački duh imaju sve osobe koje žive u Zagrebu (nije nužno), i svojim ponašanjem i odnosom prema njemu paze na svaki njegov kutak, pomisle na njega čim prođu NP Lučko putujući prema jugu ili „prekorače“ Medvednicu. Osobe koje razmišljaju o ljetnom/jesenskom/proljetnom/zimskom Zagrebu, o njegovom glavnom banu, o najpoznatijim zagrebačkim magnolijama na Tomislavcu, o Medvedgradu koji pazi na cijeli grad, o školskom igralištu gdje nam se nekada ipak i „omaklo“ pa bi zabili dobar gol, u parkiću gdje smo simpatiji, na najsramežljiviji mogući način, rekli da nam se „onako, možda, malo“ sviđa.

Najpoznatije zagrebačke magnolije

Grad čine ljudi i zgrade, a naškoditi mu mogu samo ljudi. Zato, dok se god ljudi prema svom gradu odnose kako on to zaslužuje, grad će imati svoj, toliko često spomenuti, duh. Poanta svega je da smatram da nije istina da je zagrebačkih duh nestao, već se samo malo promijenio.

Zagrebački duh će postojati dok god postoje osobe koje ga poštuju, samo se on kroz godine drugačije interpretira.


O autoru teksta: Ivan Klindić je osnivač, urednik i fotograf bloga Lice Grada. Prije svega se smatra lovcem na savršeni kadar, zbog čega se njegove objave baziraju na fotografijama, a ponekad se ulovi i u pisanji dugih tekstova. To je samo u slučaju kada ga neplanirano “lupi” val inspiracije, a takvih je u zadnje vrijeme sve više i više. Sve ostale objave na webu, koje nisu potpisane, su njegovo djelo u potpunosti, od riječi do fotografija.


— Pratite nas na našoj Facebook stranici! —

Prijavite se na newsletter!

Comments

comments