Vjerojatno ste se bezbroj puta našli u situaciji da poput zombija žurite na svoje odredište gledajući samo u pod ili u zaslon vašeg pametnog telefona, ne osvrćući se na okolinu zbog čega bi se nerijetko očešali o nekog prolaznika koji bi vas samo mrko pogledao. Razumijem da svi svakodnevno letimo od točke A do točke B, takav je posao ili faks, a žurimo najčešće kako bi od dana ukrali nešto vremena za sebe.

Puno toga propuštamo dok “blejimo” prema dolje, ne osvrćući se oko sebe. Zagreb ima lijepu zbirku prekrasnih murala, zar oni ne vrijede jedan pogled? No, da ne skrećem dalje s teme, ovo nije riječ o toj vrsti umjetnosti, riječ je o nečemu puno jednostavnijem, a vrlo smislenom.

Jedan od ONIH murala

Napomena: o nečemu sličnom smo pisali u suradnji s portalom Journal.hr, preporučam da pročitate članak Urbani način komunikacije: Od ljubavnih poruka do onih filozofskih.

Zamislite situaciju: Idete na razgovor za posao, napeti ste, znojite se kao da je vani +40, a ne +6, imate osjećaj kao da slijedi kraj svijeta ako razgovor ne prođe dobro, a onda podignete onaj “tupi” pogled s poda i ugledate…

Druga situacija: Nestrpljivo čekaš tramvaj, “pa pisalo je još tri minute, sad odjednom stoji šest, već sam mogao doći na odredište, ionako idem samo jednu stanicu”. Tramvajska stanica je sama po sebi već puna nestrpljivih sugrađana koji čekaju kako bi se ukrcali u sljedeći tramvaj, a ti si već luuuud. Kad ono, jedna vrlo kratka poruka ispred tebe zbog koje ćeš odustati od čekanja tramvaja.

Treća situacija: Test je užasno prošao, živci su napeti, “sigurno padam!”, prolazi kroz glavu. Ali, to je prošlo vrijeme, više nema natrag, kakav god da je napisan, test je prošao. Ima li potrebe za živciranjem?

Puno bi se još malih pričica moglo nadovezati na natpise čiji je autor jedan, kako za sebe kaže, “sve stariji mladić”. “Pruži korak”, “Sretno”, “Kako ti se da”, “Zabavno” samo su neki od natpisa koje možemo vidjeti na zagrebačkim ulicama. Kratko i jednostavno, nema što!

A nekada to može biti naglašavanje očitog

Dok sam zadnji put kružio gradom radeći nove teme za ovu stranicu, naišao sam na nekoliko natpisa koji su kod mene izmamili jedan suptilni osmijeh. Suptilni samo zato jer sam bio podosta iscrpljen, ali kako sam fan poruka ovog autora, koji se odaziva na ime Nebitno, odlučio sam zabilježiti sve natpise na koje sam naišao i postaviti samom autoru nekoliko pitanja.

Poprilično!

U nastavku slijedi pet mojih pitanja, i pet odgovora istog tog autora koji nas svakodnevno oduševljava kratkim porukama i poslovicama dok šetamo zagrebačkim ulicama.

Jednostavno, njegov način komunikacije s okolinom

1. Tko stoji iza ovih natpisa?
Iza natpisa stoji jedan sve stariji mladić čije je ime Nebitno.

Dobro iskorišten prostor

2. Inspiracija za natpise?
Inspiracija dolazi iz svakodnevnog života i određene situacije i trenutka.

Ali, zbilja?

3. Koju poruku želiš prenijeti svojim natpisima?
Kada bih morao izabrati koju to poruku želim prenijeti izabrao bih tu da ništa nije slučajno. Da slučajnost ne postoji.

Baš…

4. Da li planiraš ove natpise, ili je to skroz spontano?
Natpisi su uglavnom spontani dok se nađe pokoji koji bude i planiran.

Napokon!

5. Do kada ćeš nastaviti, da li ova priča ima kraj?
Nastavit ću s ovim sve dok mi to bude imalo smisla, ne bih htio raditi nešto što baš i nema smisla. A kao i svaka druga priča i ova ima kraj, nakon kojeg će svi živjeti sretno i zadovoljno.

I, za kraj…


O autoru teksta: Ivan Klindić je osnivač, urednik i fotograf bloga Lice Grada. Prije svega se smatra lovcem na savršeni kadar, zbog čega se njegove objave baziraju na fotografijama, a ponekad se ulovi i u pisanji dugih tekstova. To je samo u slučaju kada ga neplanirano “lupi” val inspiracije, a takvih je u zadnje vrijeme sve više i više. Sve ostale objave na webu, koje nisu potpisane, su njegovo djelo u potpunosti, od riječi do fotografija.


 

— Pratite nas na našoj Facebook stranici! —

Prijavite se na newsletter!

Comments

comments